HARMONSKA FUNKCIJA

Harmonska ili tonalna funkcija predstavlja posebnu predefinisanu ulogu pojedinih akorada u okvirima tonaliteta. U istorijskom smislu, kroz stvaralačku praksu i teoriju tonaliteta, ustalile su se tri funkcije: tonična (čiji glavni akord je na prvom stupnju), dominantna (glavni akord na petom stupnju) i subdominantna (glavni akord na četvrtom stupnju). U sistematsko-hijerarhijskom smislu tonaliteta, tonični akord treba shvatiti kao centralni, koji je zahvaljujući kvartno-kvintnim odnosima podjednako udaljen od dominantog i subdominantog. Svaka funkcija, pored sopstvenog glavnog akorda, sadrži i do dva sporedna, koji takođe mogu pripadati ne samo jednoj, već i  različitim funkcijama.

Primer 1

Prikaz lestvičnih (dijatonskih) akorada u okviru C dur lestvice, sa popisom stupnjeva i funkcija kojima pripadaju. Uokvireni su glavni predstavnici funkcija. Obratiti pažnju na to da je tonični akord, zahvaljujući kvartno-kvintnom obrtu, podjednako udaljen i od subdominantnog (donje dominante) i od dominantnog.

Sledovi funkcija su T-D(-T) (često), T-S-D(-T) (često), T-S(-T) (ređe), dok je veza D-S(-T) retka.

Mada se u stvaralačkoj praksi funkcionalna harmonija ustalila već u barokno vreme, klasicizam predstavlja njeno zlatno doba. U romantizmu, zahvaljujući postepenoj dekadenciji tonaliteta, dolazi do spore i progresivne razgradnje funkcionalnog razmišljanja, te njenog potpunog nestanka do kraja XIX veka.

Tonalne funkcije prvi pominje francuski kompozitor i teoretičar Žan Filip Ramo (Jean-Philippe Rameau; 1683–1765) u svom delu Traktat o harmoniji iz 1722. godine, koje se smatra pionirskim delom i za samu nauku o harmoniji. U modernom smislu ih definiše nemački muzikolog Hugo Riman (Hugo Riemann; 1849–1919), koji nastoji da sistematizuje matematičko-akustičke zakonitosti tonalnog sistema.

Mada analiza metodom harmonskih funkcija može da se upotrebljava i bez primene lestvičnih stupnjeva (što je Rimanovo nasleđe), danas je u različitim analitičkim praksama uglavnom uobičajeno da se dva pristupa kombinuju (što je slučaj i kod nas).

Literatura:

Despić, Dejan. 2002. Harmonija sa harmonskom analizom. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Despić, Dejan. 1981. Opažanje tonaliteta. Beograd: Univerzitet umetnosti.

Despić, Dejan. 1997. Teorija muzike. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 

Despić, Dejan. 1972. Teorija tonaliteta. Beograd. Umetnička akademija.

Rameau, Jean-Philippe. 1722. Traité de l’harmonie réduite à ses principes naturels. Paris: Balard.

Riemann, Hugo. 1918. Allgemeine Musiklehre (Handbuch der Musik). Leipzig: Max Hesses Verlag.

Živković, Mirjana. 2001. Harmonija za II razred srednje škole. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Nikola Komatović

NAZAD